Nanomaterijali su svugdje

Nanomaterijali se već godinama koriste za mnoge različite stvari, a mogu se naći i u prirodi; primjerice u oblaku vulkanskog pepela, morskom povjetarcu i dimu od vatre.

Drugim riječima, nanomaterijali nisu samo još jedna stvar proizvedena u laboratoriju. Nanotehnologija je ljudima omogućila stvaranje materijala koji uključuju nanooblike, što iskorištavamo sve više i više jer oni imaju određene prednosti koje veće tvari nemaju. 

Ako se, primjerice, za premazivanje plastičnih vrtnih stolaca upotrijebe nanočestice titanijeva dioksida, površina stolca sama će se čistiti. Kod takvog premaza ne stvaraju se kapljice vode nego nepropusni vodeni sloj u kojem se prljavština rastopi, a prva sljedeća jača kiša tu prašinu će jednostavno isprati i stolci će biti čisti.

Veličina je bitna, no nije jedina važna stvar

akle, veličina je ipak bitna, zar ne? Da i ne. Nije tako jednostavno reći kada neki materijal postaje nanomaterijal. Nanomaterijal može imati svojstva koja se razlikuju od svojstava iste tvari u rasutom obliku. To znači da bi se materijal mogao promijeniti prilikom pretvorbe iz rasutog oblika u nanooblik, no pri kojoj će se veličini to dogoditi, ovisi o toj tvari. 

Što su onda oni zapravo?

To je također jedan od razloga zbog kojih je tako teško složiti se oko definicije nanomaterijala. Europska komisija definirala je nanomaterijale kao tvari koje sadrže čestice duljine od 1 do 100 nanometara. Usporedbe radi, virus gripe koji se skriva na kvaki vrata dug je 100 nanometara.

Drugi tvrde da veličina nije najvažnija. Smatraju da bi u definiciji trebalo naglasiti nova svojstva nanočestica. Kao što je već spomenuto, nova svojstva ne nastaju uvijek pri istoj veličini ili točno na 100 nanometara, zbog čega se smanjuje relevantnost definicije temeljene isključivo na veličini.